"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom..."

24.11.14

Vojvodina



Delovi poeme "Vojvodina" Miroslava Antića, koje smo, nekad davno učili napamet, a od tada mi puno znače... Tek kasnije sam imala priliku da je pročitam celu, ali mi se ova dva dela najviše dopadaju!

Volim je od štala do oltarskih dveri i od blata do pšenice,

toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,

vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,

tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,

gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,

gde su starice tepale i pragove branile golim šakama,

pa su je branili i ždrali rukama, pa su crkavali i živeli,

pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali.

Tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožničku, i vinsku,

belju od jaganjaća, crnju od paljevina.

Tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,

kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,

pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu kao taj narod

robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,

ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,

zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav.

Volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,

jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,

i milioni suludih, rumenih zvezdanih ptica

večito će lepršati nad našim umornim glavama.


Sa facebook stranice "Moja Vojvodina, moj dom"

Zaigraj, zavitlaj zemljo, lepoto bosonoga,

nevesto moja najlepša u dronjcima i plaču,

ti što se moliš bogu i ti što pljuješ na boga,

ti što si dugovala i naplatila račun,

nazdravlje! Diži čaše! Razbij astale šakom!

Zapevaj preko njiva neka zabride kosti!

Volim te što si prosta, sirova, divlja tako,

i tako mnogo luda, volim te, volim, oprosti,

ti, od ponosa i stida, od đinđuva i vaški,

ti, ljuljaško i rako - žut zubat smeh ne skrivaj,

pevaj pijano racki, madžarski, totski, vlaški,

makedonski i lički preko dalekih njiva!

I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja,

sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća!

Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja.

Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!


Miroslav Antić

Нема коментара:

Постави коментар