"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom..."

3.1.15

Nova 2015.

Nisam ni znala da je ovoliko prošlo od poslednjeg posta! Još malo pa ceo mesec. Napokon da nađem vremena i da dođem do računara, da me niko ne ometa u tišini sama sa sobom...



Decembar je, za mene, bio jedan od najnapornijih meseci u godini i jedva sam čekala da prođe. Ćuti i radi sve što se mora, samo da što pre prođe... I da se, u narednoj godini, barem prvih prazničnih dana konačno malo opustim...
Onda se setim, prošle godine u ovo vreme, bila sam u totalnom autu. Par dana pred Novu godinu, uganula sam nogu i završila u krevetu. Kretala se uz pomoć štaka, nisam mogla ni paketiće deci da pripremim, ni sve što sam planirala od kolača i hrane da spremim, sve je nekako prošlo pored mene.
Sada bar mogu sve, ako hoću...
Ipak, i ovaj put kupovina za paketiće je sačekala poslednji dan u godini, no ipak je obavljena. 


I onda, polako, spremila sam večeru, napravila tortu, i uz najmlađu ćerku (ostale su otišle svojim putem u provod) i muža pomalo, uz TV i nekako sasvim usporeno dočekala ovu Novu 2015. A kad je stigla, više mi se nigde nije žurilo...

Нема коментара:

Постави коментар